Neobjavljeni dio razgovora Nade Mirković i Branke Sacher

N. M. Što je gastronomska pornografija učinila za pisanje i razmišljanje o hrani?

B. S. Ako pod pornografijom mislite na kuharice organizirane oko (prekrasnih) fotografija, mislim da je to žanr za sebe, koji ne bismo trebali automatski proglašavati gastronomskom literaturom, jer bi literatura bilo koje vrste ipak trebala imati tekst koji nije samo za ukras. Pisanje i razmišljanje o hrani nešto je posve drugo, i mislim da ima različitu publiku nego dekorativne kuharice.
Ono što je gastro-pornografija (zapravo bi točniji naziv bio gastro-Playboy) učinila svima nama jest da na vlastito kuhanje gledamo kao nedovoljno dobro, kao što Playboy, modni časopisi i žuta štampa čine da se osjećamo u svakom smislu nedostatnima.

U Hrvatskoj nažalost gotovo da još uvijek nema pisanja i razmišljanja o hrani, ali sigurna sam da će se to uskoro promijeniti jer je i u ostatku svijeta to sasvim nova disciplina. K nama trendovi često kasne, ali kad-tad ipak dođu. Ovaj čas za to nemamo publiku, ali vjerujem da je to samo zato što ljudi ne znaju da takve knjige uopće postoje.
Knjiga o hrani kod nas ima otprilike šest, a i one se više bave mistikom "izvornoga" i simbolikom određenih namirnica nego konkretnom hranom. Prevode se nažalost samo beznačajne i loše knjige i to isključivo s engleskoga jezika. (O prijevodima bi se također moglo štošta uvredljivoga napisati.)

Pitanje je tko bi se u našoj zemlji uopće mogao ili trebao baviti poviješću hrane. To se u Hrvatskoj ne može studirati, povjesničari kojima je stalo do karijere u to se neće samo tako upuštati, etnolozi su nas i doveli na put traženja "izvorne" hrane, a novinari, iako rječiti, ne vjerujem da se mogu toliko posvetiti specijalizaciji.
Hitno bi se netko trebao pozabaviti sociološkim aspektima hrane, a pod time mislim utjecajem društvenih odnosa na prehranu pojedinih segmenata određenog društva, zapravo društvenih klasa, no sama ta tema ima toliko marksistički prizvuk da ne znam tko bi se to danas usudio.

N. M. Jeste li locavore, omnivore, žudite li za egzotičnim...

B. S. Eko-bio-lokavoruša, koliko je to moguće. To znači da sve što mogu kupujem izravno od poljoprivrednika, makar im morala otići doma. Kod nas se inzistira na brendovima, ali moram vam reći da nema boljeg maslinovog ulja nego od maslina koje ste sami nabrali.

Nisam ni svejed, ni vegetarijanac, nego semitarijanac - to je onaj koji se uglavnom hrani vegetarijanski, ali povremeno jede meso. Kad moj organizam to zatraži, jedem meso, ali samo od životinja koje su živjele slobodno i hranile se prirodnom hranom. Inače jedem povrće.
Egzotično jedem kad sam ondje gdje se to kuha ili gdje raste, osim avokada koji rado jedem svugdje.

N. M. Kako je nastala vaša knjiga "Mrvice o hrani"? Koliko ste je dugo radili, koliko dugo ste prikupljali veliku količinu informacija i štikleca o hrani sa svih strana svijeta?

B. S. "Mrvice" sam pisala više-manje šest godina. Počelo je tako da sam zapisivala sve neobične činjenice o hrani na koje sam nailazila po knjigama. Nastavilo se i na internetu. Svako malo sam nailazila na nekakve apsolutno besmislene, nevjerojatne i apsurdne informacije o hrani. Bilježila sam ih ne znajući u početku na koji način ću ih iskoristiti.

Počelo je kao skupljanje, kako kažete, štikleca, a nastavilo se sa sve ozbiljnijim stvarima na koje neminovno naiđete kad se počnete baviti poviješću hrane. U oblikovanju teksta sam se umjesto esejističkog izlaganja u kontinuitetu odlučila za razbijanje sadržaja na "mrvice" i "bombardiranje" - brzu izmjenu sasvim ozbiljnih i sasvim blesavih ili apsurdnih rečenica, ne bih li uz pomoć kontrasta dala veću težinu onim ozbiljnima.
Istovremeno sam pokušala tekstu dati određeni pjesnički ritam i pulsaciju. Možda to ne zvuči naročito ambiciozno, ali trebalo mi je dobrih godinu dana da te tisuće crtica-stihova poredam u odgovarajući ritam.
To je bio čisto stilski odabir, ali mislim da zbog gastronomske tematike nitko to nije ni primijetio, jer je u ovom trenutku kod nas, ali i ne samo kod nas, miješanje literature i kulinarike nezamislivo, da ne kažem zabranjeno.
Takvim pristupom organizaciji teksta riskirala sam da knjiga bude površno shvaćena kao štikleci i rubrika "Vjerovali ili ne" iz časopisa za mlade, ali nadam se da će svako tko je uzme u ruke ipak primijetiti da je to samo naizgled lako štivo (deset deka meda da žuč bolje klizne).

Prema obrazovanju i afinitetima dolazim iz likovnoga, a ne iz literarnog svijeta pa stil promišljam na jedan malo drukčiji način i da ovdje pričamo o slici, a ne o knjizi, njezina tema ne bi pretpostavila određeni stil.
Kulinarika je, nažalost, vrlo konzervativan segment literarnog izražavanja, tako da se gastronime kao elemente poezije do sada usudio upotrijebiti samo Pablo Neruda, a i on je prvo postao "Pablo Neruda" pa tek onda napisao ode o hrani. Isto je i s Picassovim keramičkim tanjurima - prvo je on postao "Picasso", a tek onda su njegovi tanjuri mogli biti Umjetnost.

Tu vrstu stilskih izazova u likovnoj smo umjetnosti donekle već obavili, ali u gastronomskoj literaturi takve su bitke tek pred nama. U ovom času se objavljuje sve više romana (ponajviše krimića) s receptima, ali ima i autora koje zanimaju neki malo, da se tako izrazim, kompleksniji oblici izražavanja.

N. M. Zašto u knjigu niste uvrstili više recepata i zašto ste uvrstili baš ove koji su unutra?

B. S. Knjiga uopće nije trebala imati recepata, ali negdje je sam tekst tražio određeni naglasak, pa sam ih stavila. Sve su to provjereni recepti za odlična jela (osim za breskve Melba. Pošteno priznajem da ih još nisam probala, ali sigurno su super).

N. M. Recite nam nešto o svojoj prošloj knjizi "Stol za dvoje"?

B. S. Sjedila sam i gledala kroz prozor kuće u Cochabambi, u Boliviji, bauštelci sa susjedne kuće mučili su nas najvećim bolivijskim hitom svih vremena "No puedo maaaas...", i samo mi je odjednom palo na pamet da želim napisati kuharicu.
Kad smo se vratili u Hrvatsku počela sam pisati. Pet godina i nekoliko gradova i država poslije, knjiga je bila dovršena. To je vegetarijanska kuharica, s našim domaćim receptima. Kao i sve moje ostale knjige (kažem sve, jer ima ih nekoliko gotovih koje još nisu izišle, ali su gotove, postoje), "Stol za dvoje" izlazi iz okvira žanra i nazvala bih ga literarnom kuharicom jer ima podjednaku količinu recepata i pripovijedanja. Moglo bi je se nazvati i autorskom kuharicom.

Pisanje priručnika – određeni broj recepata između prednjih i zadnjih korica - to me uopće ne zanima. Svaka knjiga mora imati svoju priču, posebnu i zanimljivu, a to je u kulinarskom nakladništvu zasada rijetkost. Iznimno me raduje što imam priliku povesti u tom smjeru.
Tijekom godina sam pripremila još dosta recepata za drugo izdanje "Stola za dvoje", ali nisam još počela tražiti izdavača. Voljela bih da prije nje bude objavljena moja druga, nedavno dovršena kuharica - samo za muškarce. (Ta će izazvati žučljive komentare, već se veselim.)

N. M. Je li najljepše kuhati za dvoje?

B. S. Nipošto. Najljepše je kuhati "na kazan", za barem dvadeset ljudi. Apsolutna je istina da kvantiteta rađa kvalitetu. Na velikom platnu imate određenu slobodu izražavanja i svako jelo skuhano u velikom loncu nekako ispadne bolje nego kad ga se kuha za dvoje.
Osim omleta. Omlet se mora pržiti u malim porcijama.

N. M. Je li velika količina kvazinutricionistickih informacija koje kolaju internetom i drugim medijima opterećenje za mlade žene koje tek počinju kuhati?

B. S. Mislim da zec uopće ne leži u tom grmu.
Najveće je opterećenje u tome što je ne-kuhanje postalo statusni simbol. Nijedna mlada žena koja drži do sebe ne bi smjela kuhati - osim u svečanim prigodama kad bi trebala pripremiti gurmansku večeru za tridesetak ljudi. To je jako zbunjujuće i normalno je da netko tko nikad nije naučio kuhati može biti samo frustriran kad se nađe za šparhetom opremljen samo tupim nožićem i hrpom gluposti.

Mislim da je važno pitanje zašto mlade žene skupljaju informacije iz masovnih medija. Trebale su naučiti kuhati od svojih majki, ili od neke druge bliske osobe (koja po mogućnosti zna skuhati nešto drugo osim juhe iz vrećice). Priprema hrane je kultura, a kultura se ne stječe pabirčenjem po medijima.
Ako mlade žene nemaju na raspolaganju takve učitelje, trebale bi uzeti pod ruku prijateljicu i upisati se na nekakav ozbiljniji kuharski tečaj. Puno je ugodnije kuhati kad znate što radite.

N. M. Kad ste vi skuhali svoje prvo jelo? Tko vas je učio? Je li za vas i danas hrana na kojoj ste odrasli najvažnija.

B. S. Ja nisam trebala "gubiti vrijeme" u kuhinji nego učiti, diplomirati, pa da poslije nađem službicu. Danas mi ta rečenica zvuči malo bolesno, tada mi je bila nešto sasvim normalno.
Pretpostavljam da sam vam odgovorila na pitanje tko me učio kuhati. Nitko. (Urođeni talent, kaj da vam velim.) Kad sam se s četrnaest godina našla u situaciji da moram, uhvatila sam se Vučetičke i pitala sve poznate da mi pokažu neko jelo koje dobro znaju skuhati. To je završilo tako da su mi tatine kolegice s posla diktirale recepte preko telefona.
Poslije sam otkrila da ni ostale žene iz moje obitelji, obje bake, mamu i tetu, također nitko nije učio kuhati, nego su se, kad su se udale, našle same protiv kompleta lonaca, naoružane samo spomenutom Vučetičkom. Usprkos tome, ni one nisu nikoga u sljedećoj generaciji naučile skuhati ni jaje.

Što se tiče hrane na kojoj sam odrasla, a bila su to pileća jetrica, odrekla sam je se čim sam preuzela kuhaču. Šalu na stranu, ne znam što bih vam odgovorila. Još uvijek jedem "meko kuhano jaje, kruh, putar i džem" za doručak, ali jelovnik za ostale obroke mi se u posljednjih dvadesetak godina u velikoj mjeri internacionalizirao.

N. M. Što je za vas comfort food?

B. S. Nikad se ne tješim hranom (a naročito ne čokoladom, što pretpostavljam da je uobičajeno). Ako mi baš treba utjeha, što nije često, radije ću odgledati Crnu Guju, Gospodara Prstenova, ili nešto slično na videu, nego jesti.
Moram reći i da ne vjerujem da se itko baš tješi hranom. Utjeha treba tužnima i nesretnima, a kad ste tužni i nesretni nemate apetita i bližnji vas uglavnom preklinju da barem nešto stavite u usta da ne krepate od gladi. Hranom se ne tješi, nego se ubija dosada, samo o tome nije pristojno govoriti. Nesreća je prihvatljiva, dosada nije, pa onda najbolje da kažemo da se hranom tješimo, i svi sretni.

N. M. Gosti iz snova na vašoj večeri? Što biste im pripremili?

B. S. Oni koji ne dođu.
Šalim se. Vrlo gladni, dobro raspoloženi i da nemaju potrebe hvatati se soli prije nego što kušaju. Ne znam točno što bih im skuhala - ovisi o sezoni i trenutnoj inspiraciji, ali svakako bih im za desert ispekla voćnu pitu po svom novom, originalnom i vrlo uspješnom receptu (i koji nema šanse da vam samo tako ovdje otkrijem).

na vrh